Istanbul, Carigrad , Konstantinopol

Grad na Bosporu je naša zadnja destinacija. Grad s nekih 10 milijuna stanovnika, grad nekada na vrhu Rimskog, Bizantskog, Otomanskog carstva... Lako moguće da sam nešto i zaboravio u pokušaju da naglasim monumentalnost ovog grada u nekoj globalnoj povijesti. Super je biti u ovom gradu, ali dobiti neki kvalitetan dojam, malo ga upoznati i stvarno vidjeti, nezahvalna je ideja, kada imate na raspolaganju 2 dana i umor od par tjedana lutanja Afrikom na leđima.

Prvi dojam

Odličan. Nakon Afrike bilo nam je nekako mučno voziti se po novoj cesti u klimatiziranom autobusu. Svojevrsni šok za organizam. Grad izgleda super, stare zidine, moderne zgrade, uređeni parkovi, more, brodovi... Idemo prema Taksimu, to je dio grada gdje smo dogovorili smještaj. Putem prolazimo kraj stadiona Bešiktaša. Mrvicu sam više očekivao od doma jednog od klubova koji čine neki nogometni tronožac Istanbula i Turske uopće. Na svakom koraku turske zastave, od malih do ogromnih, da ne zaboravimo gdje smo. U hostelu došlo do greške, pa nas po kratkom postupku šalju u neki drugi, ali i ugodno iznenađuju korektnošću, naime, nadoplatili su nam razliku u cijeni između ta dva hostela. Drugi hostel je na još boljoj lokaciji, gotovo na samom trgu Taksim, centru tog dijela grada.

Grand bazaar

U riznici razno razne vjerske, ratne, ukrasne i ine arhitekture, s obzirom na vremenska i financijska ograničenja nekako nam se kroz misli svima najviše motaju Aja Sofija, Plava džamija i Grand Bazaar kao neke obavezne znamenitosti grada. Brzo se odlučujemo za Grand Bazaar, dok su nam još svježe vještine cjenkanja, usvojene u Africi. Grand Bazaar je jedna od najvećih natkrivenih tržnica na svijetu, sa preko 60 ulica i preko 1200 trgovina. Navodno tim ulicama prostruji preko 2 milijuna ljudi tjedno. Kao naš Toranj centar na Pećinama recimo. Put do velike tržnice prevaljujemo pješke, za što nam treba nešto preko sat vremena. Usput Nebo i ja na nekoliko mjesta isprobavamo razne oblike kebaba. Nije što smo očekivali, ali brzo se privikavamo. Već prije samog Grand Bazaara strašna gužva, more ljudi opasano šarenim dućanima u kojima se uz malo truda nađe baš sve. Štandovi svuda, prodavači manje agresivni nego u Africi, ali dati će vam do znanja što nude, htjeli vi to ili ne. U samom bazaaru slična situacija, samo indoor. Krcato je kopijama, lošim i dobrim, svega i svačega. Cjenkanje obavezno. Adidas trenerke, All star tenisice, nogometni dresovi, nakit, karakteristične turske kape i nošnje, ukrasi i suveniri su nekako najistaknutiji artikli u dijelu kojim smo prolazili. Šamar. Saki zaboravlja Olympus PEN-a. U jednom od 1000 na prvi pogled istih dućana. Super. Trčimo bazaarom, mozak radi na 120%, procesiraju se i filtriraju stotine detalja, lica, uglova. Protiv izgleda, nalazimo dućan, nalazimo PEN, puls se vraća u normalu.

Cjenkanje je super stvar za trgovca, neće definitivno ići ispod cijene, a potencijalno će vas oderati za 500tinjak posto ekstra. S druge strane, to je noćna mora za kupca. Ako i nađete nešto što vam je super i želite to kupiti, morate računati na 10 minutno natezanje oko cijene, da se sretnete na nekoj normalnoj cifri. Uglavnom se uvijek dođe na neku ok cijenu, samo taj proces, čiji je jedini smisao da mi troši vrijeme, mene u startu odvrati od shoppinga. Dan smo završili šetnjom po krcatim ulicama. Ljudi uvijek ima, jedan od onih gradova koji ne spavaju. Cijene nisu baš motivirajuće, 25-30kn će koštati točena piva npr.

Nakon prospavane noći...

Ujutro se izmjenjujemo u obilasku okolice hostela, pisanju zaostalih materijala, nadoknadi sna, tuširanju i sličnom, pa kasnimo na zadnji obilazak muzeja Aje Sofije. Šteta, ova nekadašnja bazilika, pa džamija, sada je muzej i vrlo smo znatiželjni bili vidjeti što sve skriva pod ogromnom kupolom. Ulaz je moguć samo za azijate, ne uklapamo se, zaštitari nas grubo odj**avaju, pa nemamo izbora nego okrenuti se za 180°.  Odmah preko puta je Plava džamija, koja nema takvih besmislenih ograničenja, pa je razgledavamo iznutra i izvana. Impresionira veličina prostora. Dojam kvari miris svlačionice nakon nogometa. Zašto se ne poduzima nešto što bi to spriječilo, ne znam.

Popularno je tamo piti čaj, mislim da je jabuka neki favorizirani okus. Ispija se u malim čašicama, ne više od decilitra i može se vidjeti na svim mjestima i u svim prilikama. Zanimljivo kako su te čašice tako malene, valjda da se može trgnuti s nogu, u nedostatku, kod nas popularne, rakije. Nije loš, pogotovo kad nađete mjesto na terasi koja gleda na panoramu grada, sa svim tim tornjevima, munarama i drugim obilježjima, koje je kod nas nemoguće vidjeti. Još jedna stvar koju sam ovdje primjetio, a često sam viđao po Južnoj americi, Africi, Engleskoj, koja mi uvijek fali u Rijeci, su svježe iscijeđeni voćni sokovi. Tu je jako popularan nar i klasika-naranča. Cijene variraju od 10 do 20kn, s tim da za 20tak kuna naprave koktel od 5-6 vrsta voća.

Ranojutarnji odlazak na avion, naravno u našem stilu. Zoran jedini spreman na vrijeme, ostali se spontano skupljaju mrmljajući „ma daj“, „lako ćemo“ ili „koliko je sati?“. Kasnimo na autobus za aerodrom, jasno. Idemo metroom i tramvajem, u gradu gužva, vrijeme leti, situacija se zakuhava. Na aerodromu podižemo prtljagu, počinje kaotična jurnjava, prijetnje zatvaranja checkin-a, prepakiravanje torbi, panika i naravno, na kraju, znojni sjedamo u avion i letimo u Veneciju, gdje nas čeka Nikola i VAN kombi.

Prošla su dinamična 3 tjedna naše afričke avanture. Velika većina projekta je iza nas. Ostvarili smo sve što smo planirali do sada, ostaje adaptirati se na riječki zrak i navike. U svakom pogledu put je bio uspješan, a još kao šlag na sve, bacamo se na pripremu materijala, obradu slika, montažu videa i ostale aktivnosti i obaveze koje spadaju u završnu fazu projekta. Nakon toga, nekima odmor, nekima posao, nekima fax, a neki će možda smišljati skroz novu pustolovinu...

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net