Nacionalni parkovi Manyara, Ngoro Ngoro i Tarangire

P9239927Nakon silaska s velikog Kilija i primanja brojnih čestitki, put nas je dalje odveo na zapad, gdje smo odlučili posjetiti najpoznatije nacionalne parkove Tanzanije. Pod obilaskom parka u Tanzaniji misli se na safari, a to se većinom svodi na vožnju terenskim vozilima uz povremene pauze u kojima je moguće malo protegnuti noge. Slično kao na usponu, tu vrijede stroga pravila o obilascima i ponašanju, te  nešto fleksibilnija o cijenama. Uostalom i sve drugo u Tanzaniji funkcionira na taj princip. Čudna jedna mješavina. Nakon nekoliko ponuda koje sam dobio upoznajući lokalne vodiče, skupljam građu za cjeknanje sa jedinim vodičem kojem se koliko toliko može vjerovati i dobivamo najnižu cijenu za koju sam do tada čuo, pa mislim da možemo taj dio okarakterizirati kao uspješan.

Manyara

Na putu za prvi park ponovno imamo uvid u nepouzdanost i praktičnost svega ovdje, džip se odmah kvari, ali naravno baš iza ugla je varioc, koji baš to rješava, dok mi ispijamo pepsi za nekih kunu po boci. Ovo mjesto je toliko zabito da niti nemaju posebne turističke „popuste“. Park je zeleniji u odnosu na očekivanja s obzirom na podneblje, ulaz je krcat majmunima s kojma se malo zabavljamo i krećemo u vožnju, tkzv „game drive“. Vožnja stojeći kroz krov terenca po afričkoj savani je svima nov doživljaj. Zebre i gnuovi, mnoštvo ptica, nilski konji...od nekih zapaženijih susreta. Spavanje u kampu stvorenom za saferi turiste, naravno sa pripadajućim štandom sa slikama „originalnih“ siromašnih afričkih umjetnika. Slike vas prate kao sjena gdje god bili u Africi.

Ngoro Ngoro (Serengeti)

Idilu jutra ubija spoznaja da smo nedugo nakon Kilija izloženi čaju i 'ajmoreć omletu za dorucak. Drži nas sjećanje na priče o veličanstvenom krateru Ngoro Ngoro i divljem svijetu koji u njemu ključa. Krater je sam po sebi super, iako iz njega nije toliko lako doživjeti ono što iz zraka sigurno djeluje impozantno. Od životinja, bliske susrete imamo sa nojevima, lavovima, divljim svinjama, babunima, hijenama i nezaobilaznim zebrama. Pauzu za ručak imamo na jednom od pojilišta, tj. mjesta gdje se zbog veće lokve ili jezerca okupljaju životinje. Nažalost, životinja je malo, ali neke ptice koje rado nazivam „tuke“ nas zabavljaju. Pokušavamo ih uloviti koristeći široku paletu lovnih taktika, naravno, neuspješnih. Park je jako velik i višesatna vožnja nas svih dosta umara, a rupe u krovu postaju mana kada nas svih već dobrano opali sunce. Povratak u isti kamp. 

Ulica na razmeđi razuma

Nezaobilazan dio safari iskustva je definitivno i noć koju smo proveli u kampu, tj. ispred njega. Nakon kraće šetnje obližnjim gradom i glavnog mzungu (ljudi ne-afrikanci) sporta – cjenkanja i natezanja oko baš svega, Ivan, Sandro, Nebo i ja odlučujemo se za noćni razgled na prvi pogled mrtvog dijela svijeta ispred i oko kampa. Pijani i napušeni umjetnik rastafarijanac, jasno, jedinstven u svojoj nesreći, nas susreće i odvodi u svoj studio gdje nevjerojatnom slučajnosti stvara slike identične valjda svim afričkim umjetnicima koji inspiraciju crpe u how-to-do-masai-painting kitovima, te postaje iskra koja je zapalila noć. Jato inače cijenjenih uličnih preprodavača, umjetnika, glodavaca i zviždača, koji pod okriljem noći pokazuju valjda pravo lice lokalnih ispičutura, uvlači nas u neki surealan svijet pijanog cjenkanja na granici smijeha i jada. U tom polumračnom svijetu izniče niz komičnih situacija i preokreta. Svi rade za svih i nitko za nikoga, ljudi padaju i dižu se, što od smijeha, što od pijanstva, cijene se vrte, Nebojša i Sandro kupuju slike, prave, autentične umjetnine, inače cijenjene i preko 100usd, za desetak dolara. Fućak slika koliko stigne mobitelom, nošen bujicom ljudi i trenutaka, oduševljenih našom pojavom u doba kada im se samo komarci pridružuju. Ja se uglavnom dobro zabavljam analizirajući cijelu situaciju.

Dobivam i neke poklone u svom tom avangardnom košmaru gdje se ništa ne vidi, ali čuje se loš engleski, svahili, talijanski, hrvatski,  francuski i neki pokušaji još goreg španjolskog. Miris trave i znoja raščišćuje naš stražar iz kampa koji je zaključio da smo ugroženi i odlučio pokazati svoj autoritet i pušku. Iz znatiželje koliko su kvalificirani ljudi u Africi čak i za položaje s vatrenim oružjem pokrećemo mini istraživanje i upuštamo se u razgovor sa stražarom. Rezultati su poražavajući, ali očekivani. Za nagradu jer cijenimo koliko je opasan naš zaštitar smijemo se igrati puškom, a on navlači službenu kabanicu i šiltericu i ponosno pozira...

Tarangire

Poveći park koji nas osvaja rijekama i zelenilom usred afričke pustoši. Raznolikost vegetacije privlači ptice, majmune, slonove i žirafe, gazele koje imamo čast promatrati iz neposredne blizine. Uspijevamo naći malog majmuna raspoloženog za naše banane iz lunch-boxa, ali nitko nema hrabrosti pokušati stvarno i uhvatiti naizgled slatko i mazno stvorenje. Ptice su također jedna od karakteristika ovog parka, ima ih stvarno mnogo i pojavljuju se u najneobičnijim bojama.

Povratak smo začinili posjetom muzeju Masaia i reptila. Među brojnim zmijama, krokodilima i kornjačama, čak i oni koji se ježe od reptila mogu naći nešto dojmljivo. Pogotovo jer smo dobili priliiku igrati se s jednom zmijom i mladim krokodilima.

Naše sljedeće odredište je ponovo Moshi, gdje ćemo se pokušati naspavati u već poznatom nam Buffalo hotelu, gdje sve vrvi od noćnog života (žohara) i svako iznajmljivanje sobe je nova lutrija – hoće li faliti struja, voda, zahodska daska...ili svo troje? U Moshiju ćemo istražiti i načine dolaska na Zanzibar – otok začina u indijskom oceanu i novo poglavlje našeg putovanja. Put ide preko još jednog zanimljivog zemljinog zakutka, Dar es Salama, višemilijunskog bivšeg glavnog grada Tanzanije.

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net