Zar stvarno misliš da nešto znaš, o ljudima, i šire?

Pred ulaskom u Palestinu ponovo lagana panika. Ima li auto neki sustav koji će nam samo sve pogasiti na granici, ili, još gore, registrirati ulazak pa naknadno naplatiti pri povratku u ured Eldana, najpopularnije domaće rental firme? Po običaju sve prolazi dobro, smješkaju se vojnici i djeluju kao da im drago što nas vide. Samo taj osjećaj straha za račun eventualni kod primopredaje vozila. Nema Balkancu straha do računa u obliku kazne.

Betlehem ima nekoliko atrakcija, a svakako je ona najpoznatija mjesto rođenja dobrog starog Isusa. Dotična crkva ima portu, ali je upad besplatan. Iako naguravanje i čekanje s raznim fanaticima realno ne može imati cijenu. Iznenađuje koliko je u lošem stanju taj objekt. Stradala je u požaru i još uvijek su ti drveni dijelovi onako tamni i nagorjeli, a okolo sve zjapi prazno i kameno. Neki mali oltarić iza ugla i rupa u podu da se vidi mozaik. Čudno. Palestinski minimalizam. Da smo u Izraelu, stvar bi bila drugačija. Kad smo već kod Izraela, dok sam istraživao karte jedne od proteklih noći pronašao sam i tamo jedan Betlehem, vrlo blizu Nazareta, koji mi se odmah učinio sumnjiv. I netko danas javlja porukom da je na TV reportaža o tome kako netko pretpostavlja da je upravo to pravi Betlehem iz nekog xy razloga. Uopće ne pamtim razloge i dokaze vezane uz crkvena pitanja, uglavnom su svi besmisleni. Ali što jest jest, vjerojatnije zvuči da je popis stanovništva za ekipu iz Nazareta bio u obližnjem Betlehemu nego u onom preko 7 gora. Prevaliti taj put na magarcu bio bi podvig, stvarno mora da je ljudima onda bilo stalo do popisa stanovnika. Eto, tko se nađe u blizini, možda želi detaljnije istražiti stvar. Bilo kako bilo, glavna točka u crkvi je ispod zemlje, ispod jednog oltara, u obliku rupe u podu koja bi podsjećala na čučavac da oko nje nije srebrna metalna zvijezda koja očito daje na važnosti stanovitoj rupi. Taknuti rupu je nadzemaljsko iskustvo, svi čekaju u redu da pruže ruku i onda naprave izraz lica kao da su trpili satima i pronašli wc. Spremno sam se izgurao i pružio ruku da pokupim komadić svoje katarze koja je, za čudo, izostala. Uvijek su mi govorili da sam poseban. Moguće da je bog, Isus, Marija ili tko već ima trenutno koncesiju nad rupom procijenio da na meni ništa ne treba promijeniti i da sam super kako jesam, pa je moj kontakt s rupom ostao opisan kao  - dotaknuo sam rupu u podu. 

Izvan crkve još nekoliko srodnih građevina, glavni trg i ogromno božićno drvce. Trg je okićen posterima jer je uskoro neki dan izbora, ima tu i zastava raznih, razaznajemo kasnije u jednoj zalogajnici da se radi o sirijskim, libanonskim i sličnima zastavama jer se podupiru i države koje ne podupiru Izrael. Logično. Zalogajnica je daleko jeftinija od izraelskih i isto nudi plejadu falafela, humusa i sličnih specijaliteta ove regije. Upadaju mi u oči skupi auti parkirani ispred najbolje lociranih suvenirnica sa maslinovim raspelima. Pretpostavljam da je na trgu i neka gradska vlast ili suvenirnicama jako dobro ide. Od suvenira drvno maslinasto religiozne prerađevine imaju prevlast, ali svašta se zgodno i korisno da pronaći od maslinovog drva tu, a da i nije nužno u službenim bojama crkve, Juventusa, Lucky strikea, Marlona ili nekog drugog branda. U Betlehemu bi se moglo provesti koji dan, navodno ima dobre klope, cuge i slično, a i uličice oko glavnog trga na brdu su simpatične i malo me podsjećaju na neke mediteranske kamene uličice u primorskim mjestima za razliku od vidika okolo koji je tipično arapski, kao da se netko igrao isključivo bijelim lego kockicama. Sve neki kul, zabavni, opušteni dojam. Još više žalim za Ramalom, gradom u Palestini za koji sam nekako najviše imao filing da je takav, jer on je i službeno na glasu kao „laid back“ za razliku od B., pa pretpostavljam da je još bolje nego tu.

Odlučujemo ići dalje, voziti kroz pustinju Negev i vidjeti koliko nam to dobro ide. Po potrebi prespavati negdje prije Eilata. I ta mogućnost postala je stvarnost negdje oko Ramon kratera, najvećeg takvog na svijetu. Zapravo nije neka konkurencija jer se takvi krateri sreću samo na ovom području. Ranije se smatralo da je to rezultat udara meteora, ali danas je mišljenje da je u pitanju spuštanje tla prevladalo. Vanjska struktura je otpornija i čvršća, a unutarnje mekša i dolazi do erozije odnosno zemlja se otapa i nastaje krater. Ovaj krater je i najveći nacionalni park u Izraelu. Tu je u gradiću Mitzpe Ramon nekoliko hostela koji imaju prihvatljive cijene, zapravo najjeftiniji su na popisu hostela u Izraelu, valjda jer si doslovno usred pustinjetine, ali ih svejedno nije lako pronaći. A kad se pronađu, jednostavno ne primaju goste tako kasno. Nije da nema mjesta, nego eto, neda im se. To stvara buku gostima. Buka u 10 navečer na novogodišnju noć, nikako. 

Na kraju se odlučujemo za uvjerljivo najjeftiniji hostel na popisu Izraela (oko 100kn) koji je lociran malo van grada, taman usred pustinje. Hostel je pretjeran izraz, radi se o ogradi u kojoj su metalne konstrukcije preko kojih je prebačeno teško platno pa tako sve skupa simulira ogroman šator. Ima i nešto starih madraca koje se dovuče po želji da se ne leži na podu. I uz stisak ruke, za cijenu smještaja dobije se i naramak drva, kako bi zapalili vatru da ne umremo od hladnoće. S obzirom na prilike sretan sam što nisam dobio sjekiru, pa da sam cijepam do jutra i tako se ugrijem. Nego, što je tu je, Nova godina štoviše i nema tog hostela koji će me oneraspoložiti. Ono što je čudnije od „hostela“ je ekipa koja je tamo. U tom mraku se muvaju svakakvi ljudi, neki pjevaju oko vatre, neki plešu neke plesove, neki sviraju i pjevaju, svima je zajedničko da se smiju i prijazni su i totalno su pijani ili drogirani. Kasnije saznajemo da je pola ljudi lokalna ekipa koja se tu dolazi opustiti(droksati) i izaći van, jer u gradu nemaju gdje. Tako da eto super, ni krivi ni dužni upali smo u najbolji tulum u gradu. 

U toj čarobnoj noći upoznajemo tipa obučenog u tigra koji solidno priča hrvatski. Odjednom u zbrci i mraku izranja frajer u kostimu i pita što ćemo popiti na našem. Super. Bio je mjesec dana na Hvaru i pokupio jezik. I kažu da droga jede mozak… Još je bilo par ljudi koji su znali nabosti par riječi našeg, tako da smo se osjećali kao kod kuće. A i usprkos mom sarkastičnom tonu, mjesto i ekipa i atmosfera su baš bili ok i opušteni. Uvalili smo se u jedan šator gdje je kao zajednička soba sa nekim kuhalima, otvorili bocu vina zbog koje smo se bacili u polulegalni trošak u mračnoj uličici u nekom ranijem  pustinjskom gradu bez imena i uživali u Novoj godini dok je ekipa oko nas prilično dobro iskorištavala sve što se moglo zamisliti kao muzički instrument prateći djevojke impresivnog glasa. Ujutro je sve imalo drugačije boje kao i obično. Mnogo simpatičnih detalja, nekako tipično cigansko-putničko-cirkusko-anarhistički ambijent, na koji sam često naišao na svim krajevima svijeta i u njemu pronašao uglavnom pozitivne mlade ljude. Saznali smo da hostel nema uposlenika, već svi volontiraju. To se zove biznis. Nema troškova osoblja, nema štete u inventaru, a vjerojatno nema ni gostiju, nema briga… Održivo. Pozdravljamo se nakon šetnje i čaja sa ekipom iz hostela (od kojih nitko nije niti uposlen niti gost) i odlazimo vidjeti poznati krater. 

Na rubu kratera je elitni hotel kroz koji smo dobili dozvolu proći jer smo novinari koji moraju fotografirati pogled na krater. Svaki elitni bungalović svoj bazen sa slapom, ludnica. Nakon našeg hostela izgleda kao… hm. Ne znam. Nisam siguran izgleda li mi to sad pozitivno ili negativno. Uglavnom. Krater je fora, teško je dobiti dojam o veličini jer se krajevi ne vide, ali nije me toliko strašno dojmio. Zanimljivo je bilo voziti se cestom koja vodi unutra, jer smo morali proći kroz njega da nastavimo prema jugu. Na nekom vidikovcu gdje smo stali imali smo sreću blisko se družiti sa malim i velikim divokozama koje su tu očito ponos i dika i na zastavi svih NP-ova su. Njihovi rogovi veliki gotovo kao i torzo  impresivniji su od kratera. Sjećam se da sam dok sam se spuštao s Mt. Blanca i čekao Zorana da se pojavi imao prilike vidjeti kako ispred mene prolazi ogroman primjerak slične životinje, ali krupnijeg tijela i još krupnijih rogova koji su sezali sve do repa. Premoćno, nemam pojma kako drži tako ogromno nešto na glavi, kao da će ga pretegnuti svaki čas. Kristina je naravno patila od toga da se baš ona najviše sviđa životinjama pa je što kriomice što ne uvaljala rogatim beštijama kutiju keksa i kolača koja nam je trebala biti ručak. Stali smo putem na još nekoliko lokacija znamenitih za pustinju, ali zanimljivije je doživjeti kako pored tebe jure tenkovi i pucaju na mete u obliku kućica i vozila u pustinji. Pravi ratni film pred očima. Definitivno treba uvrstiti u znamenitost Izraela. Na nagovor Kris, pod isprikom pacifizma iza čega se krije ponovna želja za slatkim, produžili smo za Eilat i ostali lišeni neke junačke priče kako je pokraj nas pala protutenkovska granata. 

U Eilat naravno kasnimo, gazim pustinju sa 160-170km/h i čudim se kako vuče autić, prate nas pogledi Izraelaca blijedih ili jer nas vide pod zemljom ili jer im prolazi kroz glavu kolika je kazna za takvu vožnju, ali iako s malom knedlom u grlu, pred ured kompanije stižemo na minutu. Eilat je super turističko središte, izraelska Opatija, more, koraljni greben, sve. Krcat hotelima, šopingom, europeiziran, skup, lijepih šetnica i sve što uz to ide. Eilat je i najskuplja varijanta za Crveno more. Daleko jeftinija opcija je Egipat ili Jordan. Ali ova je kud i kamo zapadnjačkija.

Ulazak u Egipat uz brojne zgode na granici u sumrak, suprotno svim preporukama. Egipćani su u ovo malo vremena ostavili jedan lijepi dojam zadnjih seljačina, lopova i kretena. Čak ni njihovi službenici ne mogu u radno vrijeme nadići svoje porijeklo i odgoj. Nakon mučne granice, peripetije s taksijem. Koji novac uzima koji ne, gdje se u toj nedođiji pod Sinajem može nešto promijeniti. Naravno nigdje. Izmišljene cijene su nam neprihvatljive, znam koliko je cca benza i znam da lažu kao psi. Odlučili smo sjesti i čekati do sutra ako treba, nema pasa na granici, a ujutro ćemo ionako ustopati nekoga. 

Taktika donekle prolazi i kompromisno dobivamo nekog jadnika da nas odbaci do najpreporučenijeg mjesta na ovom dijelu obale. Vožnja po mrklom mraku i dolazak pred željezna vrata koje je dizajnirala obitelj Adams. Mjesto izgleda kao da je pred 10 godina bilo otvoreno, a od onda su tu prošla dva rata. A možda to i nije tako daleko od istine. Uglavnom, zaglavljeni smo u vili propuh s frajerom koji neće mrdnuti jer nismo ekstra platili. Nekako se izvlačimo, ali samo zato jer nas fura poznaniku Mustafi – stručnjaku za prevare u turizmu. Mustafa je legenda, sve zna, sve može, pun je navodno para, a pare ga najmanje zanimaju, jer je eto tako dobar čovjek, enciklopedija povijesti, uzgajivač najbolje trave, pasa i prijatelja. Svaki dan trči, pliva, živi od prirode i preživi na soku od naranče cijeli dan. Osim svega toga, proračunati lažov, lopov i kreten. Jednom riječju katastrofa na koju smo prisiljeni pristati. Uzalud sve neke šatro delicije iz pustinje, beduinsko ovo i ono, planinsko lijevo i desno, ljekoviti čajevi i premium marihuana, Mustafa nam uporno maže oči kako bi nam u svakoj prilici zabio nož u leđa i zaradio. Uz sve je tu još i odnos hijerarhije prema bratu i zaposlenicima kao prema psima i to mi nikako ne leži. To je u ovim dijelovima svijeta valjda demonstracija veličine, ali meni je to u svim dijelovima demonstracija slabosti i kretenizma. Imanje mu je loše, kreveti u kućici krcati pijeskom, ali sve skupa bi se i progutalo, bili smo i na gorim mjestima, da on nije takav smrad od čovjeka. Bungalovi na Crvenom moru su lutrija, možeš naletjeti na Mustafu, a možeš ubosti pristojno jeftino mjesto. Preporuka je doći po danu i imati neku up to date referencu. 

Sinaj je navodno lijepa planinska tura koju nismo isprobali, iako je bila u planu. Pogled na te planine je dovoljan za pretpostavku da mogu zaista bili lijepe kako kažu. Brdo boja i oblika, prožeto povijesnim, političkim i religioznim temama. I danas Sinaj ima poseban status, neka divlji zapad zona. Izrael ga je osvojio, ali onda prepustio Egiptu uz uvjet da na njemu nema vojske, pa onda na njemu vlada neko polubezvlašće i redovito se dešavaju gluposti. Mislim da to ne bi trebalo utjecati na putnike previše. Mi se brzo pakiramo i napuštamo Mustafu, nakon „luksuznog beduinskog doručka“ od kojeg sam ostao gladan, za vrijeme kojeg je stari Mustafa maznuo platu mesa s roštilja, bit će danas nije dan od trčanja, plivanja i soka od naranče. 

Stopamo do prvog većeg mjesta. Da li zbog religije ili naše sreće, tu staje svaki auto i dolazimo odmah u Nuweibu. Ima nešto u tom njihovom vjerovanju da moraju biti dobri prema putnicima jer će jednom doći Alah prerušen u putnika i testirati ih. U ovom gradu smo planirali odlučiti ići više na jug, ostati roniti ili uzeti brod za Jordan. Zadnja opcija nam je nekako najbliža bila pa smo tako na terminalu za brod saznali da je cijena broda užasno narasla, da vožnja može trajati beskonačno zbog loše uređenih graničnih pitanja i da je dobra mogućnost iskorištavanja putnika u procesu. Još jedno razočarenje Egiptom. Stvarno ima nešto u tim glasinama o Egipćanima. Brza računica me navodi na zaključak da ako ulovimo Meksikanca i Poljakinju koji namjeravaju gdje i mi i s njima podijelimo taxi s jednim skroz ok i fer šoferom kojeg oni znaju od ranije ravno na granicu, pa ulovimo prvi bus za Eilat, gdje odmah lovimo taxi za granicu s Jordanom i na granici još jedan za naš prvi cilj – Petru i sve to podijelimo, prolazimo brže i jeftinije od ovog gusarskog broda. Tako smo i učinili i putem upoznali zanimljive suputnike, koji su par koji vodi restoran-bar u Londonu. 

Egipat bi uskoro mogao potonuti valjda, jer u našem smjeru ide gomila auta sa još 3 puta svojom visinom u prtljazi na krovu. Zanimljive karavane. Summit Noina arka. Plan ide dosta glatko. Na granici opet dolazi do izražaja mentalna i tjelesna zaostalost egipatskih muškaraca koji se s puškom u rukama osjećaju pozvani da komentiraju, flertuju i slično, iako ne mogu biti toliko retardirani da ne znaju da je uzaludno, ali su taman dovoljno da ne kuže koliko glupi i jadni ispadaju. Ima puno tih priča o nesretnim sudbinama žena u Egiptu, ma ima za pola svijeta, ali vidio sam toliko ženskih solo putnica koje gaze sve živo da sam uvjeren da je to predrasuda. Jedino u Egiptu mi se stvarno čini da bi bili kadri za neku glupost iz čistog nepoštivanja žene. A i uvijek mi prođe kroz misli nesretni događaj kada su dvadesetak Egipćana silovali novinarku usred glavnog trga u Kairu. To je nešto prebrutalno i ako je gomila to odgledala bez reakcije, a napadači bez srama, bojim se što se dešava kada nitko ne gleda. 

No, mi prolazimo Eilatom u rekordnom roku, stajemo samo nešto pojesti i lovimo drugu granicu, opet, taman u sumrak. Jordan ugodno iznenađuje na ulazu, pristupa mi lik koji tvrdi da radi za vladu i tu je da osigura da nas ne prevari nitko, ja mislim da mi opet serviraju egipatsku patku za večeru pa djelujem bezobrazno i ofenzivno, ali on je skroz kul i stvarno mi pokazuje da je sve to istina i daje mi na uvid veliku javnu tablu sa ispisanim cijenama za sve destinacije, daje nam informacije o smještaju, hrani i lokalitetima i nekoliko dobrih savjeta gdje i kako. Jako ugodna promjena. Naš taksist jedva hoda i ima desnu nogu u gipsu. Taj bit će ne štedi gas. To je ok, ionako nas čeka dug dug put koji smo prikratili stajanjem na tipičnom stajalištu sa restoranom i dućanom, ali opet nas ugodno iznenađuje vojska koja tamo ima stražarnicu. Pozivaju nas na čaj, kekse i grijanje. Putujemo dugo, stižemo kasno. Hostelić u gradiću pokraj poznatog grada u kamenu  vodi vrlo srdačna Britanka i sasvim je korektan. S krova skeniram grad koji se mnoštvom svjetala odupire noći. Ujutro napadamo Petru. Odluka da odemo do Petre, iako originalno u planu, dovedena je u pitanje iz financijskih razloga nekoliko dana ranije. Naravno, ja imam kronični sindrom besparice i kad sam čuo da karta za Petru iznosi oko 400kn, računajući još i da treba tamo doći i otići, odlučio sam da je to malo previše za moje slabo srce. Tu je uletila Kris i poklonila mi taj izlet za rođendan, koji je na redu za koji dan. 

Za doći pred Petru treba uloviti neki prijevoz, a od ulaza gdje se prodaju karte do stvarnog ulaza u šareni kamen smo odlučili jahati besplatne konje koje smo na kraju naravno platili. Uključeni su u cijenu karte. A besplatno s konjima ide i ucjenjivačko manipulativna predstava o napojnicama, teškom životu i slično. Ništa nije besplatno. Petru se može obilaziti nekoliko dana, čak se tako i karte prodaju, za 1,2,3 ili 4 dana. Postoje i noćne ture. To je nekako i najveće iznenađenje odmah u startu, veličina tog grada. Na fotografijama se uvijek vidi fasada riznice ili samostana  i imao sam dojam da je to grad sa 2,3 takva ulaza na kojima su poznata pročelja, međutim, fasade postoje zbog jedne sobe, one su čista estetika i ima ih masu. Ima stvarno velikih i lijepih, ima i neuglednih rupa u stijeni koje samo služe za stanovanje ili, najčešće, kao grobnice. Postoji i nekolicina samostojećih hramova, ali većina Petre je u nekim reljefima na prirodnim stijenama. Ima prostora za šetnju i istraživanje koliko ti srce želi. Da to sve prođe brže i ugodnije mogu se pobrinuti deve, magarci ili konji koje će za vama tjerati okolo ne bi li vas iznervirali dovoljno da platite samo da se maknu ili uzeli životinju. Uglavnom to rade djeca, pa je donekle i simpatično. 

Mlađi dečki u Petri, redom beduini ili beduin wannabe ekipa, cijelo nas vrijeme užasno podsjećaju na nekog, a ni ne znamo zašto. I onda je Kris sinulo, Jack Sparrow. Slična faca, slična obleka i najvažniji detalj, šminka. Dečki su da bolje izgledaju, a moguće da liče na Sparrowa i time više zaintrigiraju turiste, počeli koristiti žensku šminku za oči. Dakle, kome treba novitet u adutima za barenje, crna ugljen šminka na očima. Odličan trik i za maškare. Taj detalj izvlači Deppa iz vas. A njihova šminka je neko posebno crnilo koje unutrašnju stranu kapka potpuno zacrni i time istakne bjeloočnicu. U Petri smo upoznali beduinku s kojom smo popili čaj i koja je našminkala Kris sa tom šminkom koju nikad kasnije nismo pronašli za kupiti. Ima puno varijanti, ali ta originalna je neka smjesa pijeska i crnila i tako je gusta da stvarno sve zacrni. Komercijalne kopije imaju taj efekt, ali bljedunjav, nije to to. Beduinka nam je čak i poklonila neke suvenire jer smo joj se svidjeli i nije htjela dozvoliti da kupimo još neke od nje jer je znala da joj na taj način želimo zahvaliti. Rekla je da joj možemo zahvaliti ako imamo nešto iz naše zemlje kao poklon za nju, ali nismo imali ništa. Eto, očito neke stvari ipak jesu besplatne i ovakva jedna nesebična gesta, čaj na podu, šminkanje, razgovor koji ne vodi tome da moram kupiti nešto, može napraviti da mi Petra ostane u lijepom sjećanju.  Jedan normalan kontakt mi daje nadu da tu ima super ljudi. 

Tako nešto mi je užasno nedostajalo u istočnoj Africi. Tamo stvarno nisam imao osjećaj da ikome mogu vjerovati. Svi su samo gledali kako do mog novca i to je nakon nekog vremena užasno opterećujuće. Nije to samo moj dojam i divim se ljudima koji tamo volontiraju i daju sebe usprkos tome što su ih nasanjkali i opljačkali nekoliko puta ljudi kojima pokušavaju pomoći. Ja u tome više ne vidim smisla. To je drugi svijet i pojedinci ne mogu spasiti gladnu Afriku. To je borba protiv Coca Cole, borba protiv crkve, borba protiv vjetrenjača. Evolucijska stvar. Ali to dobro iskustvo nije jedino u Petri, ima tu nekoliko situacija, ima neka toplina u tim ljudima i ima nešto čarobno u tom gradu koji je jedna od najimpresivnijih izgrađenih stvari koje sam vidio. Fasada samostana, druga popularna fasada, je ogromna. Izvučena iz kamena, najglomaznija je u gradu. Crvena riznica je puno finije obrađena, ali ova je dvostruko veća. Vjerojatno je i ova bila finije polirana, jer ovaj kamen je sedimentni uglavnom i nije ga teško obrađivati, ali isto tako je neotporan na zub vremena što je jasno na ovoj fasadi koja je na visokom mjestu i vrlo izložena vjetru i padalinama. Zato dodatno čudi što nije bolje konzervirana i zaštićena. Po njoj se može i na galamu popeti. Što naravno jesam. Tek sa vrha se dobije dojam koliko je to visoko i koliko su ogromni elementi na fasadi kad stojiš kraj njih. Mogu misliti kako je bilo nekom istraživaču ili arheologu kada je prvi puta nabasao na ovo mjesto. Ulazak do riznice je kroz uski uski visoki kanjon, svemirski krajolik koji je voda izdubila u stijeni i onda odjednom nabasaš na nešto tako monumentalno. Ulice su očito bile kvalitetno popločene šesterokutnim pločicama, kao i cijeli jedan veliki samostojeći hram. U glavnoj ulici je smješteno prilično veliko amfiteatralno kazalište, iznad kojeg se opet mogu vidjeti brojne grobnice, tj. te famozne rupe u stijeni sa fasadom oko njih, više ili manje uređenom. Sve je u gradu u tom nekom pješčanom tonu i šarenim bojama kamena, sve u nekom posebnom stilu. Indiana Jones iskustvo. 

Ima još nešto što me očaralo gotovo jednako kao sam grad. Jedan od iznajmljivača magaraca, dječak, rekao bih 12, 13 godina, teško je reći, ali vidno mlađi od popularnih našminkanih kolega. Možda najmlađi od ekipe s magarcima. Mlađa djeca uglavnom prodaju suvenire ili razglednice, kao jedan dječačić sa fantastičnim smeđim očima koji dila te razglednice za neku siću, a mogao bi biti zaštitno lice bilo kojeg proizvoda s tim očima. Mali s Kinder čokoladica mu može čistit cipele. Uglavnom, frajer s magarcima. Fantastično nešto. Nije uopće našminkan, obučen je skromno, ali džentlmenski i gospodski, sve je uredno složeno iako nije čisto i drži se dostojanstveno i ponosno, a tako i komunicira. Komunikacijske vještine su mu ispred 90 posto ljudi koje poznajem da radi u prodaji. Nenametljiv je, ali pristojan. Jasan i glasan, ali odmjeren. Poštuje naše pravo na izbor i našu odluku, ali ističe prednosti opcije koju nudi. Engleski mu je daleko bolji od ostatka ekipe, a ekipa ga zeza i šikanira za neke greškice koje mu se potkradu, a oni nekako primijete više zahvaljujući tome što se on ispravi nego jer sami znaju ispravno. A on to trpi i izdržava toliko stoički i time je toliko iznad njih da je to čudo. Nevjerojatno koliko ugodan za komunikaciju može biti jedan mladi gospodin koji je zapravo već prodavač. A ako se ovako vrhunski adaptirao poslu kojeg radi u tim godinama i otprilike je 350 godina ispred svih ostalih tamo. Tko zna što bi s njim bilo u nekom drugom okruženju, s drugim mogućnostima? Fantastičan dječak. Genije. Jedan od najimpresivnijih ljudi koje sam upoznao na putovanjima. Možda je potomak Nabatejaca, onda je jasno da su izgradili ovako monumentalan grad. A i ti famozni Nabatejci su uglavnom profitirali trgovinom koju su mogli razvijati tu usred pustinje zahvaljujući naprednim rješenjima kontrole vode. Složen sustav kanala i cijevi, cisterni i vodosprema, koji je zadržavao vodu u vrijeme poplava, opskrbljivao je Petru u vrijeme suše i time omogućio da se razvije ova pustinjska oaza. Veličina, ljepota izrade, činjenica da je otkrivena tek pred 200tinjak godina za zapadni svijet, to da se radi o iznimno starom gradu koji se spominje debelo prije nove ere i lokacija u pustinji uvrštavaju Petru u sam vrh arheoloških nalazišta na kojima sam bio. Iako je moguće ući kroz sela beduina i na neke neslužbene ulaze i izbjeći plaćanje karte za Petru, ovo je karta koja se isplati. 

Nakon doista iscrpljujućeg cjelodnevnog cipelarenja gradom, do ceste smo odlučili otići na konjima, za koje smo se prvo dobro cjenkali što nije bilo pretjerano teško jer je već bilo kasno i posao je na zalazu. Kris se raspričala s nekim lokalcem koji je jahao kraj nje i vjerojatno joj pričao kako je predivna, u čemu ga je ona naravno ohrabrivala, a ja sam natjerao konja što sam brže mogao tako da mi je popadalo pola stvari s leđa pa se vlasnik konja prebio da me sustigne skupljajući putem padajuće stvari. Znojan i zapuhan bio je vidno uzrujan kad je shvatio da može i past u nesvijest, a ja mu i dalje neću dati nikakav bakšiš. Sve se sredilo kad je došla Kris sa svojim zavodnikom koji je sve sredio ne bi li ostao u dobrom sjećanju. 

Istu večer krenuli smo za Wadi Rum, najveću i najpoznatiju dolinu u Jordanu.

 

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net