Od safarija do safarija

00dhowNa Zanzibar se odlučujemo putovati preko Dar es Salaama, bivšeg glavnog, višemilijunskog tanzanijskog grada. Nakon noći u Moshiju ujutro jedva stižemo bukirati autobus za Dar, zbog neočekivanih spleta okolnosti,  ali oko 10.30 smo već svi spakirani i uvaljeni u siceve busa. Vožnja je trebala trajati ispod 7 sati, ali je na kraju trajala 10tak. Ništa strašno za Tanzaniju. Već se navikavamo na takve sitnice. Cesta koma, ali vožnja podnošljiva, grickalice i naravno kola se dijele u busu. Putujemo popodne i ima dosta djece, pa pomalo začuđuje izbor filmova. Trash horor, lavica brutalno pobija kompletnu obitelj na safariju... Nakon toga, g-produkcija Tanzanije, o djevojčici koju premalo tuku, pa u nju ulazi vrag, naravno egzorcist rješava problem, valjda... Gledam sve u polusnu i nije mi jasno. Nemam komentara. Siguran sam da je to neka vrsta zlostavljanja. Pokušavam uhvatiti  maksimalno sna između beskrajne smjene ležećih policajaca i ogromnih rupetina na cesti.

U Daru nas dočekuje Frenki, popularno prozvan Jeremija, zbog neopisive sličnosti sa junakom popularnog stripa. To je kontakt koji je dogovoren još u Moshiju, srećom da je tako jer je grad totalna strka i po mraku je sve skupa jedna velika lutrija. Za početak nas, po našem mišljenju, dere taksist za barem duplo. Odlazimo u hotel, karakteristične Tanzanijske kvalitete, u četvrti u centru, u kojoj vjerojatno više ljudi spava na ulici nego u okolnim zgradama. U kratkom obilasku smo pojeli prilično ukusan obrok u nazovimo-to restoranu i napravili simboličan broj slika, jer je u Tanzaniji općenito na snazi neka neformalna zabrana slikanja. Restoran ima službeni wc-mračna soba bez ičega. Tko treba vodu, dobije staru limenku vode. Ujutro nas iznenađuje neka vrsta prosvjeda, hrpa ljudi koja traži da predamo aparate, brišemo slike i slično... Tanzanija. Teško me više iznenaditi. Dodatno loše je to što smo opet knap s vremenom, ovaj put za brod. Opet stižemo ugurati se u jedan od prestižnijih, luksuznijih i bržih brodova za Zanzibar, što ne garantira da nam suputnici nisu kokoši.

Zanzibar

Odmah u Stone Townu čeka nas Simbad, vozač kojeg nam je poslao hotel Breezes, odnosno njihova djelatnica Renata i tu počinje jedno nezaboravno tropsko iskustvo. Otočki štimung je odmah prisutan i nemoguće je zamijeniti kopno i Zanzibar. Obitelj Raguž, vlasnici hotela Breezes, ugostili su ekspediciju u svom ekskluzivnom hotelu. Uvijek je blizu bila i Renata koja nam uskače sa svim pitanjima i problemima koji nam eventualno izrone. Iako probleme na ovom mjestu nije lako naći. Temperatura mora oko 30-35. Zraka oko 20-30. Valjda. Pješčana plaža dokle pogled seže. Palme na sve strane. Dok se ovoga prisjećam suza mi je u oku, jer mi trenutno nekoliko leptira zaklanja pogled na monitor, komarci zuje, a neke hijene ili ko zna što zavija oko mene i Siniše, koji piše blog kraj mene i nožem tjera insekte. Ja isto spremio nož.  Čudna je večer u kampu kraj NP Masai mara. Eto, za čas se iz hotela na oceanu našli opet u prašini. 

Vratimo se vedrijim danima. Ispitali smo za početak ponudu hotela, pa iz pregršt tečajeva, tura i obilazaka izabrali što nam je financijski bilo prihvatljivo. Kite surfing. Super stvar, svi smo upisali početnički nivo, djeluje vrlo zabavno, ali troši dosta vremena, pa je jedino Siniša ustrajao dovoljno da dođe u priliku za pravim iskustvom. Odbojka na pijesku, tenis i slične rekreacije su nam pod obavezno bile savršen način da dovedemo organizam u normalno stanje nakon Kilija i safarija. I tu imaju vrstu safarija, ali u vidu ronjenja na dah po grebenu, za vrijeme oseke. Iako je vrlo zanimljivo i novo vidjeti šarene ribe, koraljne labirinte, ogromne školjke, nekako sam bio žrtva prevelikih očekivanja. A i imao sam prilike roniti na nekim predivnim lokacijama u Jadranu, pa će mi naše more ostati ipak na prvom mjestu. Možda mi je dojam pokvarila i neka travetina. koja mi je pošteno spekla list dok sam se provlačio kroz rupe u grebenu. Nešto što je definitivno teže nadmašiti u Jadranu je svakako naše iskustvo sa dupinima. Smatram se iznimno sretnim što sam imao šansu vidjeti dupine u moru nekoliko puta kod nas. Ovdje na jugu otoka, ne samo da smo ih vidjeli, već i plivali sa cijelim jatima i ponekad imali priliku dodirnuti ih u prolazu. Definitivno nezaboravno iskustvo koje će biti teško usporediti sa bilo čime.

Šetajući grebenom za vrijeme oseke, također smo vidjeli par zanimljivih stanovnika oceana. Vidjeli smo i lokalnog ribara i njihovu tehniku lova hobotnica i naučili nešto o izradi i plovidbi njhovim tradicionalnim trimaranskim Dhow brodicama. Tu nije teško loviti ribu, za oseke se na grebenu jednostavno nasukaju svakakve vrste riba. Osim toga, otok je pun kokosa, manga, papaje, banana i ostalog voća. S obzirom na temperature i padaline, reklo bi se da se tu može živjeti u kupaćama, ne radeći ništa. Da nam pretjerana rekreacija i hedonizam ne naškodi previše, isprobali smo i masažu, koju smo dobili od hotela. Počastili su nas i ekstravagantnim ručkom u još luksuznijem hotelu Baraza, isto u vlasništvu obitelji Raguž. Općenito su ljudi na Zanzibaru nekako light raspoloženi, spremni izaći u susret, uvijek sa osmjehom na licu. Samo često pokvari dojam činjenica da se na kraju pokaže da isti ti ljudi imaju neku direktnu korist od nas, pa nikad nisi siguran koliko je u pitanju iskrenost, a koliko proračunatost. Uz zdravu dozu opreza, da se izvući najbolje i uživati u svakom trenutku.

Uglavnom smo do zadnjeg dana vrijeme provodili u i oko područja hotela, em što treba stvarno zapeti da se nađe motiv za izlaz iz tog malog komadića raja, em što je i tamo nama sve novo i zanimljivo. Zadnji dan smo odvojili vrijeme za obilazak Stone Towna, starog centra Zanzibara. Od brojnih znamenitosti, nekako je najpotresniji dojam ostavila zgrada za trgovinu robljem, iako smo svi svjesni koliko je to moralo biti okrutno i brutalno, vidjeti prostorije u kojima su ti ljudi bili „skladišteni“, gdje su umirali čekajući što im vrijeme nosi, definitivno je potresno iskustvo. Puno više smo očekivali od tzv. rodne kuće frontmena grupe Queen, starog, brkatog, Freddieja, međutim osim što je tamo rođen, nema nikakvog obilježja osim malene spomen ploče, koje bi ukazivalo na to ili tome pridalo neku važnost. Grad je prepun uskih uličica kojima jure mopedi, kuda se provlače preprodavači i potrošači svih dobi i rasa. Ima neku dušu. Sa svima se solidno može sporazumjeti na engleskom, kao i u cijeloj Tanzaniji. 

Da sve u Zanzibaru ne ispadne savršeno, izdvojio sam par sitnica koje su mi zapele za oko. Cijeli otok ima problema sa strujom, ove godine je nekoliko mjeseci bio bez nje. Neki kažu zbog vlade. Zanzibar uživa dosta veliki stupanj autonomije, što naravno ne paše nekim ljudima na položajima u Tanzaniji, pa neki kažu da je to namjerno napravljeno, da bi se Zanzibar malo stavio na red. Druga teorija, koju nam je ispričala starija gospođa iz Italije, koja na Zanzibaru gradi apartmane, je da su redovite nestašice struje, posljedica monopola bogatoga narko-bossa, koji iz Indije preko Zanzibara distribuira drogu, uglavnom heroin, pa su nestašice struje savršeno poklopljene sa uplovljavanjem njegove flote iz Indije. Navodno je droga sve veći problem na otoku. Na Zanzibaru također, prema onome što smo čuli, nije moguće posjedovati zemlju, već ju dobiti u najam na 33 godine. Taj se period u zadnjih par godina smanjio sa 99 na 33. Na taj način vlast kontrolira sve na otoku. Šetajući plažom, naišao sam na odvod kanalizacije od jednog talijanskog hotela. To je valjda bolest svih pomorskih zemalja orjentiranih turizmu. U ljudskoj je prirodi valjda tražiti prečice i uštede, a nažalost, u takvim djelovanjima često deblji kraj izvuče priroda.

Zbog relativno malene razlike u cijeni i velike uštede vremena, naš put do Nairobija odlučujemo prevaliti avionom. Avion sa 19 mjesta. Vrlo malen, ali jako udoban, barem meni. Nema stjuardesa, samo piloti i mi. Fora. Let malo čudan, dva puta slijećemo, ostavljamo stare i kupimo nove putnike. Kao neki autobus s krilima. U Nairobiju se nalazimo sa Mikeom, s kojim smo dogovorili naš posjet NP Masai Mara. Odmah krećemo na put kako bi što bolje iskoristili vrijeme. Prije napuštanja grada smještamo Nebojšu u hotel, on je procjenio da je bolje da preskoči ova 2 dana puta i ostane u Nairobiu. Isti dan stižemo u Narok, grad s najviše Masaia, gdje ćemo prenoćiti i rano ujutro krenuti prema parku. Ova konstantna žurba zbog što boljeg iskorištavanja vremena nam je već vrsta navike, kao i spavanje u razno raznim prijevoznim sredstvima...

 (c) 2010. - 2012. Ekspedicija.net