Beduin koji nas kupi u Wadi Rumu stiže u novoj Toyoti Hilux i izgleda kao Nebojša. Nebo je jedan od putnika u našoj priči iz Afrike, a dok smo se gombali kroz Tursku jednom prilikom su ga izvukli iz reda stranaca i poslali u red za domaće, te se tako potvrdio naš dojam Nebota kao tipično arapske face. Uvaljujem se na prednji sic što možda nije očekivao pa nije pomaknuo pušku i klasičnu štemersku palicu sa ojačanim gripom. Kaže da mu je to za popravke i životinje. Priča gluposti. Brže bolje baca ganu na Kris koja sjedi otraga. Osim što je nepopravljivi foler i zadrti Arap, još je i sitni kriminalac. Kao takav, nevjerojatno je susretljiv i ne skida osmjeh s lica sve dok nije dobio dogovorenu cijenu za terenca koji nam treba za Wadi Rum te šatore u kojima spavamo, iako je već dogovoreno sve bilo, uvalio nam je malo skuplju opciju sa ekstra maglom. 

Prva stanica je kod njega kući gdje se u dnevnom po podu igraju njegovo 4 djece, a žena koristi za služenje večere i slušanje. Nikako za fotografiranje. Ali u ovoj fazi dok nije dobio pare, mogu fotkati i nju i djecu, ali ne mogu to koristiti nigdje javno. Tako kaže. Kako sam zaboravljiv, nisam se sjetio objaviti to na nekom beduinskom portalu. On se brzo povukao u kut gdje je obavio redovnu molitvu valjajući se na tepihu dok sam se ja u sebi valjao od smijeha. Klinci su zabavni i žele se igrati, ovo im je rijetka prilika. Očarani su Kristininom kosom, možda prvi put vide čistu kosu koju su brzo zamastili i zapetljali u arapskom stilu. Ja im držim kratki tečaj glupiranja, stojeva na rukama i slično. Valjda će im Alah oprostiti što su djeca na pola sata. Ali to što su vidjeli poljubac, to nisam siguran. Odmah ga reproduciraju međusobno. To je prilično univerzalan iskaz nježnosti i razumljiv je svim uzrastima i jezicima. Stari im se vraća kroz nepostojeća vrata i lovi se za glavu. Nije dobro. Radije da je ugradio vrata i potrošio na kvaku nego ovo vidio. Čitav taj  trud ispiranja mozga unazadili smo nekoliko godina u samo pola sata. Alah neće biti sretan.  Odmah nas deportira u pustinju. 

U pustinji nas čekaju drugi beduini u većem šatoru. Pije se čaj i govori nekim napornim arapskim. E da, i jedemo neke specijalitete koji mi nisu uopće legli. Dosadna atmosfera s puno preseransa i imam dojam da su ovo još jedni arapski biznismeni koji od pustinje imaju samo profit, a život im je vezan uz njihove betonske kuće u mjestu i sad se tu foliraju u nekom šatoru misleći da im kredibilitet daje samo to što su ružni. Nije to sve baš tako crno, ali ja to volim opisati kroz svoje naočale, a one su osjetljive na detalje i kretene. Kako je sjedeći sa grupom napornih modernih beduina prilično dosadno, unatoč tome što ima ljudi koji se oduševljavaju time da su radili nešto autentično kao npr. sjedili na podu, pretpostavio sam da su kroz povijest ovako bespotrebnih druženja razvili neku igru da si skrate vrijeme. Vidno izmučeni mojim pitanjem, ali ipak senzibilni da sam gost, turist, netko od koga žive, ugodili su mi. Predstavili su mi drevnu igru koja se igra na polju nacrtanom u pijesku sa komadićima grančica kao figuricama. Mogu se i opušci cigareta koristiti. Igra je neka verzija trilje. Ponadao sam se da će sada postati zanimljivije. Međutim, kako je igra prilagođena izumiteljima, brzo sam uvidio algoritam kojim je igru praktički nemoguće izgubiti, a koji znaju i sami beduini, pa se sve svodi na dva poteza koji se u beskonačnost ponavljaju. Počeo sam uviđati neke prednosti one dosadne atmosfere od ranije. 

Uskoro se povlačimo u naš šator prolazeći pritom kroz hladnu zvijezdama obasjanu noć kakva se viđa samo u pustinjama. Smrzavanje u tim šatorima nije neuobičajeno, pogotovo jer neki nemaju vrata. Naš ima, ali opet, nema kvake da bi izum funkcionirao kako spada. 

Ujutro krećemo na put sa Lawrencom koji će nas vozikati u džipu koji samo što se nije raspao, a pred kraj drugog dana je i ostao bez goriva. Možda je Lawrence dobio ime po poznatom imenjaku od Arabije, koji je tu proveo dobar dio svoje kampanje, naveo žene iz Petre na ustanak protiv Turaka, otkrio zapadu neke ljepote Wadi Ruma koje su za uzvrat dobile njegovo ime. Kako god to bilo, krećemo u obilazak poznate pustinje. Pustinja ima dosta kamenih mostova i vrata, najveći od njih je doista velik. Iako atraktivan, na njemu se ne može penjati. 

Wadi Rum je poznat kao penjačka oaza, ali kamen u Rumu je ili pješčani sedimentni kamen ili granit, pa ukoliko pronađete ovaj prvi, koji je daleko atraktivniji, nećete se usrećiti. Kasnije sam uspio pronaći nekoliko lijepih bouldera, da ne ispadne da teglim penje sa sobom bez veze. Osim jedne poveće pješčane dine nismo vidjeli mnogo pijeska u onom pustinjskom smislu. Dosta je dijelova nekako zemljano kamenih, pa lagan vjetar čak dođe i ugodno, s obzirom da je poprilično vruće. Za razliku od noći koja je bila za smrznut se. Iako je sav taj zanimljiv kamen, prolazi, izvori, načelno super za vidjeti, što od iscrpljenosti, što od razmaženosti jer sam vidio već dosta pustinja, razvikani  Wadi Rum me pomalo i razočarao. Ima doista nekih fora prirodnih mostova, raznih oblika i načelno je lijepo, ali fali mi neke posebnosti. A pogotovo zato jer je nekoliko znamenitosti čista patka, a turistički beduini su nas zalevatili za neke dogovorene detalje, što mi uvijek pokvari svaki dojam. A sigurno je i Lawrence tome pridonio, stalno opterećen pokušajima udvaranja Kris s jedne strane, ali još više s izmišljenim rasporedima i vremenima, te neshvaćanju da ja, eto baš taj kamen želim vidjeti, a ne onaj koji on misli da želim i da za svoju dnevnicu ima da me isfura točno do tog kamena, i da, opet ću se penjati po tom kamenju, a on će čekati. 

Pokraj sela Wadi Rum odlazimo do nabatejskog hrama ili bar onog što je od njega ostalo, što zbog vremena, a što zbog toga jer su ga temeljito prekopali lokalci nakon što je u njemu pronađeno blago u nekoj grobnici. Sada služi kao potrošač vremena dok dođe taxi i wc. Dogovoreni taksist stiže sa svojim sinom od par godina koji se igra, jede i spava na suvozačevom mjestu i tako provodi kvalitetno vrijeme s ocem. Simpatični su, šole djeluje kao dobar čovjek kome se može vjerovati, a klinci su tu ionako uvijek simpatični. Taxi nas vodi do granice s Izraelom, gdje nas čeka iznenađenje u vidu izlazne takse koja nije bila jeftina. Nekim čudom kad skupimo sve valute imamo točno koliko treba za dvije šut karte. Tako da nas sljedeći taxi mora voditi na bankomat u Eilat, gdje se smještamo u simpatični hostel koji ne nudi previše, ali je cijena prihvatljiva. Baš je taksist oženjen Srpkinjom koja radi u UN-u, pa razumije da nam nije ni kinta ostala u džepu. Hostel ima neki drveni common area gdje upoznajemo mađarskog partijanera i njegovu djevojku, koji su stigli na festival uz Mrtvo more, outdoor pustinjski rave party za koji kažu da je svake godine fantastičan. Bili su i u Egiptu, gdje ga je egipatska nacionalna banka opelješila tako što mu je ispraznila kreditnu na bankomatu u njihovoj poslovnici, na njihove oči, na što su mu se samo slatko nasmijali službenici, a potom i policija. Još jedni turisti oduševljeni Egipćanima. Večer uz neke čokoladice, vino i kolačiće, koje je Kris kupila jer mi je danas u ponoć rođendan. Opraštam što je višestruko probila budžet za hranu, iako je korisno da nekad i pojedemo nešto normalno. Drveni stolovi imaju urezanu šahovsku ploču pa nam je to zanimacija do kasnih noćnih sati. Zgodno se malo odvojiti od naše mini ploče koju furamo cijelo putovanje i igramo u svim mogućim prostorima i položajima. Ujutro iskorištavanje potencijala hostela u vidu dugog tuširanja i lov na autobus za Tel Aviv. 

U Tel Avivu nekako uspijevamo pronaći autobuse koji vode do četvrti gdje stanuje Zvika, naš domaćin u Tel Avivu. Upoznali smo se na Ton Saiu, naravno. Zvika je na glasu kao moćan boulder frik. Taman je došao dan kad sam probio jedan specifičan boulder problem, koji počinje tako da se rukama zgrabi ogromna siga iznad glave i po njoj dalje popne do platoa gdje je stvar gotova. Taj dan se dosta pričalo o moćnom smjeru i još moćnijem Hrvatu. Zvika je građen odlično i spada u kategoriju eksplozivnih penjača i friško pristavši bio je pun elana da probije nešto teško. O ovome je čuo odmah, jer je njegov sunarodnjak bio uz mene dok sam studirao gibove. Vjerojatno je Zvika došao u puno boljoj formi nego sam ja bio, međutim ovaj smjer je meni ležao samo tako i bio je čista snaga, te ga nije uspio ponoviti, što je tipično Izraelskog muškarca navelo na revanš. Kako je dogovorena bila all-you-can-eat večera, to je uvidio kao idealnu šansu da se pokaže kao pravi muškarac, predstavnik Izraela, vojnik i sportaš. Najavio je da će kad već nije popeo smjer sigurno pojesti više od mene. I tako se na večeri upoznajemo Zvika i ja i odmah najavimo rivalstvo. Sve je ovo naravno bilo u odličnoj dobronamjernoj zajebanciji i odmah smo si super sjeli. I tako je krenula bitka za čast između Amerike, Izraela i brojčano najslabije, ali na kraju trijumfalne Hrvatske. Zvika nije mogao znati da smo Mike i ja živjeli na sokovima zadnja 2 dana jer smo ostali bez para, a obećali smo si ovaj buffet, pa smo štedjeli i stigli gladni kao vukovi. U kombinaciji sa balkanskom proždrljivošću, to je rezultiralo s 3 predjela, 6 glavnih jela i 4 deserta. I jedna piva. Piva se plaćala ekstra. Hrvatska je tako zauvijek gravirana u popis zemalja iz kojih dolaze pravi muškarci na obale Ton Sai zaljeva. 

Zviki su u gostima prijatelji iz vojske, simpatična ekipa puna zabavnih dogodovština iz vojske i mladosti. Saznajemo još ludih informacija o vojnoj tradiciji Izraela i načinu na koji ih uče da razmišljaju, ali sve kroz neku pošalicu, da bi na kraju Zvikin kolega vojnik zaključio da oni stvarno malo previše vremena troše u vojsci.  Ajde barem je obavezno i za žene pa je donekle ravnopravno, osim ako se odseliš van države, onda imaš 4 godine za nadoknaditi jer su tvoji vršnjaci dok si ti bio u vojsci završili fakultet. Stan je odličan, velik, prostran, ima fingerboard i sitnice koje vesele penjače i totalno dobre pahuljice za doručak. Zvika nas smješta u svoju sobu gdje imamo sve što možemo poželjeti u centru Tel Aviva. Super. Uskoro je procurila informacija da mi je rođendan pa se vade razne žestice i ekstra pive, a Zvika se baca na pripremu neke hrane i odaje tajnu da je vrhunski kuhar, što ćemo još koji put iskoristiti. U dobrom raspoloženju krećemo na spavanje prije čega uspijevamo pogledati još pola Hobbita jer je taman stajao na desktopu monitora impresivne dijagonale. 

Drugo jutro, nakon dešifriranja okrugle kvake i ključa kako bi izašli iz stana, uobičajeno prekasno iskačemo iz noćnog u dnevni režim i dan provodimo na tržnicama Tel Aviva, plaži, starom gradu Jaffi, svakakvim ulicama ovog starog i modernog grada. Flee market nije jeftin, ali ima svašta zanimljivoga, pogotovo antikvarijata i vrijedi posjetiti, ali za lijepe stvarčice treba izdvojiti. Cijene su tipično izraelsko skupe, a sve izgleda fino i primamljivo. Jaffa je gradić u kojem se može provesti par dana u lovu na fotografije. Sve je nekako posloženo kako treba, samo valja čekati pravi trenutak i iza svakog ugla je prilika. Turističke info na glavnom trgu jedne su od boljih koje sam vidio. Put Jaffa – Tel Aviv mi se čini najbolje proći obalom, usput posjetiti nekoliko najluđih trgovina sa zanimljivim predmetima vjerojatno sakupljanih na smetlištima. Surferi na sve strane. Imam dojam da u gradu ima izobilje trgovina s haljinama. A tržnice imaju neviđen izbor maslina, na moje oduševljenje. Na trening na boulderu sa Zvikom nisam stigao pa se družimo na večeri i pozdravljamo jer ujutro odlazimo na aerodrom. 

Aerodrom je priča za sebe. Tolike kontrole, uštogljenost, glupa pitanja intimne prirode nisam nigdje vidio. Kao neka parodija na kontrole na aerodromu. Strašno nešto. Ako letite iz Izraela, dobro je doći 4 sata prije leta. Na aerodromu se dijeli Izraelcima i mala knjižica sa uputama za preživljavanje u vanjskom svijetu i šalabahterom zašto je Izrael tako super. Osim što bog tako kaže. Svi sportski uspjesi, pobjednici Eurosonga, izumi, jake industrijske grane, važne statistike, sve što se može pozitivno prezentirati je tamo u natuknicama. Turizam, prirodne ljepote, povijesna važnost, sve treba znati kako bi se vratili i prezentirali zemlju drugima na kvalitetno neobjektivan način. Izraelski službeni standard komunikacije.

Let nas vodi u Atenu, zapravo na aerodrom Atene, koji nije uopće u Ateni. Srećom je solidno povezan, pa nas od Atene dijeli još sat i pol vlakom. Stižemo u gluho doba noći i tumaramo po četvrti za koju smo kasnije saznali da je opasna i nepreporučljiva, ali kako nismo tad to znali, ništa nam se nije dogodilo. CS smo imali dogovoren tek od sutra pa smo pronašli smještaj u tom smrdljivom dijelu grada i dočekali jutro. A jutro je bilo za pamćenje, barem Atenjanima. Snijeg i surova hladnoća. Ništa od sunčanog stereotipa. Do večeri se provlačimo uličicama i posjećujemo nekoliko klasičnih antičkih znamenitosti i muzeja. Cijene su daleko privlačnije nego u Izraelu pa se bacamo na neki grčki lanac fast fooda. 

Osim hrane u tih nekoliko dana često smo si dozvolili i neki neplanirani šoping, jer je u Ateni pregršt trgovinica nakrcanih svakakvim koještarijama, a međusobno su sortirane po dijelovima grada i ulicama, pa kad pronađete nešto što vas zanima, sigurno postoji još desetak takvih trgovina u blizini. Posebno su dobri izbori u kategorijama drvo, koža, gothic, military, nakit, music, ali nađe se svega. Moderne četvrti isprepliću se s antičkim motivima. Dobro je imati xicu, makar isteklu, jer sad kad smo ušli u uniju se može dobiti dobar popust na sve te znamenitosti. Najupečatljivija stvar je Zeusov hram, Akropola i Antički stadion. To su i neki klasici koje vrijedi vidjeti makar rutinski. Stadion ima taj neki duh, čak je i dalje u funkciji, kolekcija baklji s modernih Olimpijada, sportski muzej, priča o antičkim igrama i svašta nešto što će se svidjeti zaljubljeniku u sport. Strme tribine nekad prekrcane, danas trenutno prazne prema Akropoli su otvorene i pružaju lijep pogled na taj najuži i najpoznatiji centar. Od hramova najveći je očito bio Zeusov, sada srušen, ali isplati se vidjeti nekoliko golemih stupova koji svjedoče o njegovoj nekadašnjoj veličini i sjaju. Ne znam kako se ti stari Grci nisu razboljeli, sve te građevine pune su tunela i stupova, nigdje poštenih vrata, mora da je propuh bio stalno na najjače. Stari ljudi kažu da sve dolazi od propuha. 

Četvrti po Ateni su prekrcane kafićima i restorančićima, imaju taj južnjački zabušantski duh, koji se ne može pronaći u Norveškoj npr. Dijelom sami, a dijelom s našim CS domaćinima ili na njihovu uputu, pokušali smo prekopati što više kvartova u tih par dana, a vrijeme se ipak popravilo dovoljno da uživamo u svemu skupa. Grčki ugostitelji se igraju s kreativnim pakiranjem računa, neki u složen origami, neki u vazi, neki štipaljkom, svatko donosi na neki svoj način. I sve stiže uz vodu koja dolazi nepozvana, da l' zbog krize ili čega, ali sviđa mi se jer uvijek naručujem ekstra vodu. Grci su isto uveli nepušenje, ali rijetko gdje se pridržavaju. Može biti kriza kakva hoće, oni će zapaliti cigaru i spustiti se u kafić dok ne prođe. Nekad su pepeljare tamo, a nekad je tu kreativna vaza, keramika, kutijica ili nešto u zamjenu za pepeljaru da ne ispadne da kafić podržava pušenje, naravno. U mnogočemu me podsjećaju na nas. Po tržnicama tražimo „mavro rapanaki“, crnu rotkvicu, koju nitko nije vidio, ali svi imaju pogled i reakciju kao da je neki vrhunski opijat koji inače kući konzumiraju. Ne shvaćamo gdje je kvaka. Rotkvicu tražimo još od Izraela, naručio ju je naš domaćin iz Barcelone.

U Barcelonu nas je odvela linija manjeg otpora iliti put jeftinije karte. Uz sve razvikane sportsko umjetničke klasike i standardne ulice koje idu uz Barcelonu, lijepe tržnice, plaže i ulice, svjetski poznate crkve, zgrade i parkove, puno zanimljivije iskustvo i priču imali smo zahvaljujući našim domaćinima koji su iskusni skvoteri i proizvođači tinktura, napitaka, remedija, koječega. Zato i potreba za rijetkim primjerom rotkvice koji lovimo bez uspjeha po Mediteranu. U tom dijelu Španije skvot se tolerirao, pa je došlo do raznih racija potaknutih krizom, koje su rezultirale da se jedna eminentna javna figura ubije zbog deložacije i opet se došlo do nekog statusa quo, tj. prešutne tolerancije na ovaj oblik stanovanja. Ukoliko nikome ne smeta jasno. A ova domaća ekipa, poznanici od Kristine, ima idealnu lokaciju i idealnu „papirologiju“ iza toga, jer je pola zgrade u vlasništvu nekog noćnog kluba koji ne planira otići, a dok je tako, druga polovica je zaglavljena u birokraciji. Tako je to dosta veliki derutni prostor iza plavih drvenih vrata s brojem 7, ruzinave brave na kojoj nedostaje kvaka, pa ulaz zna biti bučan, a zapravo idealan za skvot. 

Kako bi prostor bio ugodniji za život, komadi namještaja se nabavljaju na najrazličitije načine, kao i sve za unutarnje uređenje, što rezultira jednom zanimljivom nastambom, iako ne za osobe koje imaju problema sa slabijom higijenom. Ostala mi je u pamćenju priča kako su kopali tunel ispod ceste da bi se spojili na cijev za vodu, ali su šlampavom pogreškom potopili ulicu. Metodom pokušaja i pogreške svakako će i voda doći, a jamačno i nove priče, kakve je moguće čuti, vidjeti i doživjeti samo u ovim nekim ograničenim uvjetima gdje dolazi do izražaja snalažljivost i izdržljivost. 

Cimeri su također neuobičajeni u najmanju ruku, na primjer, djevojka čiju smo sobu posudili jer je nije bilo zarađuje fisting preformansima. U sobi ima cijelu opremu za taj posao pozornice, a jedino čudnije od njenog profesionalnog inventara su njeni oltari prepuni kostiju. Sa takvom ekipom su i izlasci bili sve samo ne klasika, ali neka dio podzemlja Barcelone ostane tamo gdje i pripada. Generalno, kod svih tih ekstremnih modernih anarhista, antiglobalista, umjetnika, ne znam ni točno kako ih nazvati, nema nešto što je loše, dapače imaju neku slobodnu viziju, neku filozofiju koju slijede, sve mi se to u načelu sviđa. Ali jedan veliki „ali“ mi je uvijek u mislima. Doista rijetko naiđem na nekog tko tako zabrije na nešto kontra svega, otme se svim lancima i standardima društva i spremno daje žrtvu za svoju viziju slobode, a da nije na to prisiljen. Da pojasnim, ne čini mi se iskreno. Sve mi je super, samo mi smeta originalni uzrok koji naslućujem, srž svega, a nekako mi se čini da je to najčešće slučaj da je društvo odbacilo nekoga, pa je njegova reakcija onda bunt, revolt i bijeg, koji je lakše maskirati u neku kvazinaprednu filozofiju iza koje tako čvrsto stoje da su eto, odbacili društvo. E pa sine, skroz je druga priča, ako si ti došao do nekih spoznaja, pa odlučio na taj ne tako lak i blještav put, za razliku od varijante da su te na taj put prisilili, pa ga je lakše izdržati zavaravajući se da je to tvoj izbor i da su drugi mainstream. A uskočio bi natrag u taj tok kad bi samo znao kako. Da ne ulazim u konkretne detalje i problematiku, to je taj neki dojam koji mi baca sjenu na inače zanimljive ideje, rješenja i ljude. Nadam se da sam u krivu. 

Svakako je super iskustvo. Možda se i ovakav način obilaska grada uvrsti u neku turističku ponudu. Svakako bi trebao, obzirom na trend novih budget destinacija, jer kada njih ponestane, možda se smisli alternativni način za stare destinacije. Dok se ne smisli, nema razloga da sami ne pronađemo neki način da drugačije doživimo neki grad. Veliki gradovi imaju desetke lica, ako ništa, ova varijanta posjeta je financijski isplativa. Uz uvjet da ste barem malo snalažljivi. A možda se i ovakav način, bez para, bez očekivanja, s nekim osjećajem slobode, pretvori u vrstu ovisnosti. Je li moguće prestati jednom ako shvatimo da nemamo granica i da smo dovoljno snalažljivi da idemo gdje hoćemo, radimo što želimo? I gotovo je sigurno da je putovanje kroz nas same intenzivnije na neki ovakav nomadski način, nego fotkajući zgrade koje možemo pronaći u svakom jeftinom vodiču. Koliko iskustava vreba iza ugla ako se samo prepustimo svijetu… uvjeren sam da bi se većina nas snašla i preživjela, jer preživjeti se mora, to je najjači instinkt i kada sami sebe dovedemo u pitanje imamo snagu i nagon za očuvanjem kojeg nismo ni svjesni. A nakon preživljavanja put kojim možemo krenuti je beskonačan i lak, a izbori na njemu samo naši. Samo za taj bajkovit put, uvijek postoji onaj trnoviti, strmi, većini nikad savladiv prvi korak. Očito je u tom koraku skrivena kvaka koja mi cijelo vrijeme izmiče. Tamo je treba tražiti. U nadi da nije na broju 22.